Lijep je osjećaj napraviti nešto svojim rukama. Sam proces je često mukotrpan, ali istovremeno smirujući jer traži koncentraciju i mirnu ruku, a rezultat – rezultat te uvijek ispuni ponosom i zadovoljstvom, makar to bio i stalak za salvete, jer je unikat, a netko će ga za tko zna koliko godina moći uzeti u ruku, opipati, osjetiti. To mi je prvo palo na pamet kad sam ušao u Gojevićevu radionicu. Istina, on to zove atelijer, ali ja sam u toj prostoriji vidio radionicu jednog ozbiljnog meštra. Sve je u toj prostoriji na svome mjestu. Posloženo, razvrstano, etiketirano. Jer sam proces traži iznimnu preciznost, traži koncentraciju i mirnu ruku, pa si meštar ne može dozvoliti da mu jedna kemikalija danas stoji na prvoj, a sutra na trećoj polici. On svoju radionicu mora posložiti tako da mu ruka sama zna kamo ide u kojoj fazi procesa. A kraj procesa je predmet, unikatni komad stakla na kojem se nakon svih faza tog mukotrpnog procesa pojavi slika, komad stakla koji možeš uzeti u ruku, opipati, osjetiti. Gojević je u mojoj glavi istu sekundu postao meštar – on ne fotografira, on pravi fotografije.

Robert navlači rukavice, izvodi svoju alkemiju i odjednom se od ljubaznog i pristupačnog čovjeka preobrazi u maga, mađioničara. Pratila sam korak po korak njegov trik, ali moram priznati da mi još uvijek nije jasno kako se lice preselilo na staklo. Vrijeme u atelijeru teče gusto a sporo, kao što je vjerojatno bilo prije, svaka je fotografija unikat, svaki trenutak neponovljiv. Pa i je svaki trenutak neponovljiv. Trebali bismo zahvaliti svakome tko nas zaustavi. Tako mislim. Taj nam produži život.

Pa onda kiseline, staklo, obriši, polij, osuši, posrebri, čekaj, štopaj vrijeme i na kraju, ono divno – zaledi se. I jesam, na cijelih šest sekundi, a kad sad o tome razmišljam, i dalje mi je nejasno gdje sam tih šest sekundi ustvari uopće bio. Jer da bi čovjek ostao nepomičan, mora se privremeno iseliti iz vlastitog tijela, naravno, najprije iz duše. Onda je moguće biti nepomičan. I ja se, evo, ne mogu sjetiti, ne mogu znati gdje sam to otišao da bih se nakon što je Robert poklopio objektiv vratio. Jesam li bio daleko ili blizu, jesam li hodao ili stajao, jesam li se bojao ili žudio? Jesam li imao zemlju pod nogama ili more u očima, što se dogodilo, gdje je taj čovjek bio?

Mogu ja, evo sada, naći na internetu kako se točno zove ta tehnika u kojoj on radi, ali nema nikakve potrebe. To može svatko. Internet je postao kao mišljenje i guzica: svi ga imaju. Nemaju, međutim, svi portrete koje im je napravio Robert Gojević, namještajući ih da ne nalikuju na sebe, već da izgledaju onako kako inače ne ispadnu na selfiejima, novinskim fotografijama i onima u osobnim kartama. Zbog nečega, Robert to može objasniti, u onih malo sekundi potpunog mirovanja koje traže i on i način snimanja, sva iskrenost stane na lice. I tada zanat postane umjetnost.

Pojavljujem se ja na staklu, frizura postojana, pogled suveren, pluća napola nadmena. Ne izgledam, doduše, deset godina mlađe, što bih majstoru navela kao sitnu zamjerku ovog postupka te ga u ime svih pripadnica ljepšeg spola upozorila na taj sitan propust. Vjerujem da se s tom kemijom da nešto napraviti. Ali izgledam moćno. Ne onako kao da imam moć nad drugima, nego sama sa sobom moćno. Istog sam trenutka požalila što ne mogu to stakalce sa mnom moćnom ponijeti kući, Robert ih čuva od propadanja posebnim tehnikama. On će stoga biti vlasnik moje moći, a ja ću se uputiti natrag u svijet bogatija za znanje da magija dolazi kad su ti oči otvorene, izdah kontroliran, a sa strane ti se dobrohotno smije kakvo drago lice.

Fotograf i ambrotipograf Robert Gojević ima svoj mali studio u obiteljskoj jednokatnici negdje u bespućima zagrebačke Dubrave. Na katu kuće u kojoj se živi, u jednom stješnjenom kutu navrh stubišta, nalazi se taj čudovišni stroj, kao iz nekog borhesovskog priručnika fantastične strojologije i mašinologije,uz pomoć kojega nastaju ambrotipije, a ispred njega stolica na koju portretirani sjedne i na kojoj se osjeća kao dječak za posjeta oftamologu. Tu je Gojević privodio zagrebačke umjetnike, glazbenike, pisce, glumce i javne osobe-sve osim političara i nižih oblika estradnog života – ambrotipizirao ih, a zatim im na mail sIao fotografske reprodukcije njihovih tako urađenih portreta. U suštini, to je otpočetka bio zanimljiv društveno-umjetnički eksperiment: portretirani su umjetniku poklanjali sebe, a on je njima poklanjao portrete.

Možda sam baš ovo pravi, skriveni ja, portret koji se čuva u podrumu – ali zna li to itko osim mene? Možda Gojević. Svoje je obavio, čini se zadovoljan, pričamo, vraća nas sigurnosti polaroida. Tehnike, povijest, imena, projekt, priča – prekasno shvaćam da je sve bilo samo anestetik, a stan na katu tek predvorje operacijske sale – tek sad, kad je operacija gotova. Napetosti je iz prostora nestalo, prazni smo i opušteni, a čovjek-živac Gojević slobodno titra i ne skriva se. Volio bih tog čovjeka razotkriti, priuštiti mu ono što je on priuštio meni, ali bojim se da su mi sredstva ograničena. Riječi su drugo, a i umoran sam, bole me oči. No, dragi dnevniče, pamtim i svečano obećavam. Platit ćeš, Roberte Gojeviću, već ćeš ti nama doći!

Drugi pak fotografi vraćaju se tradicionalnim tehnikama, možemo čak reći anakronim tehnikama koje u sebi nose svoj razotkrivajući karakter. Wet plate fotografija Roberta Gojevića nosi u sebi jedan takav razotkrivajući karakter. Čini mi se da sve ono što bi prosječan ljubitelj fotošopiranja volio sakriti i izmijeniti, fotografija Roberta Gojevića otkriva. Kad gledamo sebe na tim fotografijama, pogled je to u ogledalo staro kao povijest fotografije, suočenje sa svojim nesavršenostima, sa svojim borama, sjenama, s vlastitim izobličenjima. Osim toga, tako smo mogli izgledati da smo se fotografirali prije sto godina; ova tehnika vraća umjetnost trudu, kontemplaciji, neizvjesnom ishodu i procesu stvaranja koji ulazi i u njen krajnji proizvod.

Razlika između analogne i digitalne fotografije, ugrubo, nalikuje onoj između poezije i proze. Prva „dušu” – „ukradenu dušu” razapinje i razotkriva u njenom totalitetu. Potonja je prije toga podvrgava detaljnom seciranju, kao na času anatomije. Tehnika mokrih ploča kojom se, kao jedan od rijetkih koji još njome vladaju, koristi Gojević, neka je vrsta arhi-analogne fotografije. U svojoj detaljnosti (moguće: dubinskom pamćenju) ona ne samo da spomenuti totalitet izlaže i razapinje, već ga, posve ga ogoljavajući, prokazuje. Zato tvrdim da mi ono lice ne pripada, iako je posve izvjesno moje. Ono pripada fotografu, Gojeviću, koji je svojim alkemijskim postupkom taj njegov totalitet islijedio, izvrnuo ga i ponudio na uvid. Upravo u toj pretvorbi, u njezinom značaju, leži ono što Gojevićev postupak čini umjetničkim: nema umjetnosti bez promjene.

A zašto se onda podvrgavamo tako rado i tako opčinjeno nečemu poput ambrotipije? Jasno je zašto Robert Gojević to radi, iz čiste ljubavi. A mi? Ako sve što nam treba da zabilježimo kako nam izgleda lice imamo nadohvat ruke, zašto putujemo i zašto sudjelujemo u nečemu što traje satima, nekoj kombinaciji posjeta muzeju, alkemijske seanse, putovanja u vremenskom stroju? U nečemu što lako pođe po zlu, a kad se to dogodi, ne može se jednostavno poništiti i okinuti ponovno. Ambrotipija poništava sve do čega smo tehnološkim napretkom došli. Zašto to radimo? Možda jer želimo biti konačno na miru sa sobom. Možda jer želimo nakratko živjeti u svijetu koji ne gaji iluziju da stvari teško pođu po zlu. U svijetu u kojem žurba nije opcija jer se stvari rade precizno. Možda jer nam je dosta iluzije beskrajne ponovljivosti i reverzibilnosti. I možda zbog nade da ono svjetlo koje nije vidljivo ljudskom oku možda zapiše koliko svjetla doista reflektiramo.

Fotografski portreti su pak općeprihvaćene laži. Obmane koje nitko ne osporava ni kada godinama mašeš istim otiskom navodno svojeg lica: Evo, ovako izgledam. Premda je istina već prilično južnije, dakle tužnije. Čak i kad nije, fotoportreti nam omogućuju da podvalimo simulakrum umjesto onoga što o sebi znamo i što tako rado skrivamo. Onoga što nas čini iznutra. Klasična fotografija vjerno šuti o tome; potpunom strancu, onome tko nas još nije prozreo, podastire najbolji dio nas, što god je barem zericu zavodljivo, umiljato, intrigantno. Zato me šokirao susret s ambrotipijom. U galeriji Robertovih wet-plate portreta ugledao sam niz ljudi koje barem donekle poznajem, ili sam tako mislio.

Ambrotipija je stvarno bila drukčija od svih tehnika koje sam sreo. Ja sam, u zrcalu na staklu – zato mi je asimetrična rupica na desnom obrazu – bio drukčiji, perspektivno dubok, kao da tih pet sekundi na krhko staklo hvata nešto dugo, nešto drugo, nešto dublje, nešto duše. Sada je i ona rakijica dobila smisao, bio je to alat za deinhibiranje, sve je sjelo na svoje mjesto, srebro na staklo. Odjednom, vidio sam samog sebe iz budućnosti, očima praunuka, malo mi se zavrtjelo, možda od kemikalija. Moj unutarnji monolog rastao je kao u razvijaču, gledao sam prošlog sebe, ali ne kao inače, maloprije prošlog, nego davno prošlog, i o tome sam šutio sve do sada, zanijemio sam, fiksiran, vjerojatno i duže od pet zabilježenih sekundi. Robertove ambrotipije, naime, hvataju vrijeme, odsječak, ne njegov presjek. Bilo je to iskustvo koje nisam očekivao i na kojemu sam zahvalan Robertu.

Što je tehnologija? Dođeš, recimo, u Sesvete, u ulice voćnih i vrtnih imena, i shvatiš da naprednija tehnologija ne nosi nužno sa sobom bolje rezultate. Fotografije koje je Robert na staklu „iskemijao” (što je splitski sleng, ali nekako mi točno pristaje za postupak) u maloj zatamnjenoj prostoriji na vrhu ulaznog stubišta, u svojoj fotokonobici (ova mi je riječ došla zbog zatamnjenja), voluminoznije su, plastičnije, skulptorskije od svih današnjih i jučerašnjih koje imam.

Prvi se fotografirao Siniša. Robert je donio napravu nalik inkvizicijskim spravama za mučenje, škrip u koji se uglavi vrat kako se model ne bi pomicao jer kamera nema mogućnosti hvatanja objekata u pokretu. Samo fotografiranje zapravo je skidanje poklopca s objektiva kamere, dopuštanje svjetlu da uđe na kemikalijama premazanu staklenu ploču i, nakon nekoliko sekundi, vraćanje poklopca na objektiv. Za to vrijeme ja sam sa stražnje strane kamere gledao naopaki Sinišin odraz kako se smješka. Slijedio je trk u laboratorij smješten iza zavjese na kraju uskog hodnika jer kemikalije koje je spravio kompliciranim postupkom miješanja i kojima je obradio staklenu ploču da bi zadržala srebro i da bi se stvorio film nakon fotografiranja mogu ostati stabilne svega desetak minuta. Zato je moguće izraditi samo jednu, unikatnu fotografiju. Uskoro je čitavi postupak ponovio sa mnom i ja sam gledao kako poput alkemičara prelijeva kemikalije i kiseline po ploči na kojoj se, kao duh iz prošlosti, pojavljuje moj lik. Vrlo je opasna njegova umjetnost, toksična, jer se i danas koristi istim opasnim i opakim kemikalijama. Neki su se fotografi i otrovali, kaže nam Robert, koristeći se cijanidom umjesto hypa radi bržeg fiksiranja.